« Prosinac 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
Područna škola Brođanci
Područna škola Samatovci
Područna škola Habjanovci
Područna škola Cret Bizovački
fotografija iz 1992. godine, šesti razred (Ivan, prvi u prvom redu s lijeve strane, Manuela srednji red, treća s lijeve strane)
Moja mama – Manuela Kolarić nekad davno bila je učenica Osnovne škole Bratoljuba Klaića, Bizovac koju je pohađala od 1987. godine. U prvom je razredu upoznala mnogo školskih prijatelja, a jedan od njih bio je Ivan Sršić. Njezin se budući prijatelj iz razreda razlikovao od ostale djece jer je imao fizički hendikep. Ivanu je bila potrebna pomoć od strane učitelja ali i od njegovih prijatelja u razredu. Moja mama i njezin prijatelj Tomislav Sršić nakon nekog vremena postali su jako dobri prijatelji s Ivanom Sršićem. U svakom su mu trenutku bili spremni pomoći te su bili uz njega. Nije im bilo teško nositi torbu za njega, a sva sreća pa se naš razred nalazio u prizemlju naše škole. Nakon završetka četvrtog razreda svi smo krenuli u peti razred, točnije kat iznad naše učionice. Moja mama je i tada bila dalje uz Ivana te mu je pomagala. U to vrijeme razrednica im je bila Reza Radman, nastavnica geografije. Moja mama pomagala je Ivanu u vrijeme odmora, i to kada bi svi prelazili iz učionice u učionicu. Osim toga, pomagala mu je silaziti niz stepenice, lijepila mu je selotejpom bilježnice na stol da može, baš poput ostalih učenika, pratiti nastavu. U više navrata, kada nitko nije mogao doći po Ivana, moja bi ga mama rado odvela kući.
fotografija iz 1990. godine, četvrti razred (Ivan, prvi red, prvi s lijeve strane, Manuela, srednji red, druga s lijeve strane)
Kada se nakon osam godina bližio kraj osmog razreda, učiteljica matematike – Paula Andraković, predložila je nastavničkom vijeću da moju mamu nagrade zbog toga što je pomagala Ivanu Sršiću. Ona za to nije ništa znala. Prijedlog je prihvaćen i nagradili su je knjigom s posvetom. Ivan i moja mama i nakon toliko godina i dalje su dobri prijatelji. Ponekad odu na kavu u Bizovac te se povremeno čuju. I na kraju ovog sastavka zaključila sam da osobe s invaliditetom nisu ništa drugačije od nas te da im uvijek trebamo pružiti pomoć onda kada im je to potrebno.
Ostale fotografije pogledajte ovdje.
Luna Gajec, 5. b razed