Osnovna škola Bratoljuba Klaića, Bizovac

Dragi roditelji!

Na početku smo još jedne školske godine. Kako bismo svi bili zadovoljni, osjećali se ugodno i stvarali dobre odnose te ugodnu atmosferu i školsko ozračje, važna je kvalitetna suradnja i komunikacija između roditelja, učenika i učitelja.

Stoga donosimo dijelove već objavljenih članaka s portala skole.hr:

Kada dijete krene u školu, osim prijateljstava koje gradi s drugom djecom u razredu, ono gradi i jedinstven odnos sa svojim nastavnicima. Toliko koliko je bitan kvalitetan i uspješan odnos između djeteta i nastavnika, jednako je tako bitan odnos između roditelja i nastavnika.

Roditelji imaju svoja očekivanja i od svoje djece i od njihovih nastavnika koja ponekada nisu usklađena ili jednostavno ne nailaze na mogućnost uzajamne suradnje i razumijevanja. Način na koji će se odvijati komunikacija između nastavnika i roditelja uvelike će utjecati na sve razine odnosa, a najviše na samo dijete.

Primjeri pravilne komunikacije između roditelja i nastavnika:

• Sagradite prijateljski odnos s nastavnikom tako da otvoreno izrazite svoje zadovoljstvo što se vaše dijete nalazi u njegovom razredu ili na predavanju. Podijelite ciljeve koje ste postavili sa svojim djetetom. Nastavnici cijene proaktivnost.
• Povremeno nađite vremena kako biste se zahvalili nastavniku. Npr. „Moja je Klara jučer iznimno uživala na satu prirode i društva učeći i sudjelujući u pokusima o svojstvima vode.“ Nastavnici vole znati da imaju pozitivan učinak na djetetov život i obrazovanje.
• Pobrinite se da dijete odlazi na vrijeme na spavanje. Djeca koja su neispavana imaju problema s koncentracijom i sklonija su neprimjerenom ponašanju za vrijeme nastave.
• Imajte razumijevanja za nastavnike. Nije uvijek jednostavno balansirati između akademskog, društvenog i emotivnog  okruženja učionice pune djecom te pritom pazeći da roditelji budu sretni i zadovoljni.

Primjeri nepravilne komunikacije između roditelja i nastavnika:

• Nemojte diktirati svoja očekivanja i mišljenja stavljajući ih ispred nastavnikovih promatranja i zapažanja. Npr. „Moj Noa već je savladao množenje s dvoznamenkastim brojevima, trebali biste mu davati zahtjevnije zadatke ili ga staviti u napredniju grupu.“.
• Nemojte zvati nastavnike kod kuće izvan njihovog radnog vremena osim ako nije u pitanju hitan slučaj ili ozbiljna situacija. Pozivi o upitima koji su točno zadaci zadani za zadaću ili kojeg datuma će se održati sat lektire u vrijeme kada nastavnik više nije u školi niti na svome radom mjestu nisu prikladni i smatraju su zloupotrebom nastavnikovih privatnih podataka.
• Nikada nemojte loše govoriti o nastavniku ispred svog djeteta. Iako možda mislite sve najgore o određenom nastavniku, suzdržite se od negativnih komentara. Dijete će dobiti loš dojam o svom nastavniku, projicirati vaš stav prema njemu ili prenijeti drugima što ste izjavili. Sve to uvelike će utjecati na odnos koji dijete stvara s nastavnikom.
• Ako imate problema s određenim nastavnikom nikad nemojte prvo ići ravnatelju na razgovor o problemu koji imate već ga probajte prvo riješiti sa samim nastavnikom.

Suradnja predstavlja zajedničko djelovanje i pregovaranje koje je usmjereno prema nalaženju rješenja, odnosno novog, zajedničkog polazišta.

Suradnja ne postoji kada su glasovi povišeni, a ljudi uzbuđeni i ljuti. Ona također ne postoji kada se ljudi povuku, postanu pasivni ili se učestalo vraćaju na prijašnje probleme. Nasuprot tome, suradnja postoji kada je prisutno poštovanje koje se očituje u slušanju, želji za razumijevanjem, prihvaćanju promjena, drugačijih gledišta, novih aktivnosti…

Suradnja škole i obitelji, odnosno učitelja i roditelja, može biti tradicionalna i partnerska. Na koji će se način ona ostvariti i odvijati, ovisi o zakonskim propisima, školskom ozračju, individualnim osobinama učitelja i sociodemografskim i psihosocijalnim obilježjima roditelja.

Istraživanja Miljević-Riđički (2009) te Pahić, Miljević-Riđički i Vizek Vidović (2010) ukazuju na to da u Hrvatskoj i dalje prevladava tradicionalan oblik suradnje, u kojemu je odgovornost za obrazovanje djece prepuštena školi. Izravnu uključenost roditelja u život škole ne očekuju ni učitelji ni roditelji. Ciljeve rada određuje škola i tek ponekad o tome obavještava roditelje. Odgojno-obrazovne planove izrađuju učitelji, kulturalne razlike često se zanemaruju, a komunikacija s roditeljima relativno je rijetka, orijentirana na pojedinačne probleme i pretežno ju inicira škola. Drugim riječima, uloga škole je dominantna.

Partnerski odnos, s druge strane, naglašava važnost suradnje učitelja i roditelja u obrazovanju i socijalizaciji djece, poštivanje kulturalnih razlika, te značajnost različitih perspektiva za stvaranje pozitivne klime za učenje. Komunikacija između dviju strana je česta, uloge su jasne i podržavajuće, a odgojni ciljevi i planovi rada zajednički određeni.

Zašto je bitna suradnja škole i roditelja?

Važnost sudjelovanja roditelja u radu škole odavno je prepoznata, a posljednjih je nekoliko desetljeća u fokusu mnogih istraživanja. Kvalitetna suradnja škole i roditelja omogućava kontinuirano praćenje rada i razvoja učenika, pronalazak uzroka eventualnih teškoća, ukazivanje na propuste i poticanje normalnog toka razvoja. Međusobna suradnja škole i obitelji pospješuje odgoj i obrazovanje, ima pozitivan utjecaj na školski uspjeh djeteta, ali i na njegovo cjelokupno ponašanje.

Niz američkih istraživanja provedenih u razdoblju od 1969. do 1984. godine potvrdio je da sudjelovanje roditelja u aktivnostima škole pozitivno utječe na učenike i njihovo školsko postignuće te motivirajuće djeluje i na učitelje i na roditelje. Unatoč toj činjenici, ista istraživanja pokazuju da 75 posto roditelja ne koristi te mogućnosti. Istraživanje Margetić i Krapac (1992), provedeno u hrvatskim osnovnim školama, pokazalo je da je samo 22 posto stručnih suradnika svoju suradnju s roditeljima ocijenilo kao veoma dobru, dok se suradnja s učenicima, ravnateljem, učiteljima i ostalim stručnim suradnicima u većem postotku ocjenjivala veoma dobrom.

Istraživanje Marušić i sur. (2006), s druge strane, pokazuje da je vrlo visok postotak učitelja i roditelja općenito zadovoljan međusobnom suradnjom, no taj se nalaz odnosi na tradicionalne oblike suradnje – odlazak na informacije i roditeljske sastanke. Kada se u obzir uzme učestalost netradicionalnih oblika suradnje (npr. edukativne radionice ili predavanja za roditelje, roditeljsko sudjelovanje u životu škole, sudjelovanje roditelja u povezivanju škole i lokalne zajednice) i mogućnost utjecaja roditelja na donošenje odluka, zaključak je drugačiji. U istraživanju roditeljske participacije u Hrvatskoj iz 2009. godine, većina roditelja izrazila je želju za sudjelovanjem u nastavi i uključenjem u donošenje odluka, te se izjasnila da smatra kako bi škola trebala tražiti njihovo mišljenje o pitanjima koja se tiču obrazovanja njihove djece.

Dakle, ako roditelji imaju želju sudjelovati u obrazovanju njihova djeteta, te ako su dokazane prednosti koje takva suradnja ima, što koči njezino ostvarivanje? Prije navođenja smjernica kako ostvariti i održati dobru suradnju škole i roditelja, korisno je promotriti koji su mogući izvori sukoba između njih.

Izvori sukoba učitelja i roditelja

Jedan od izvora sukoba između učitelja i roditelja je, primjerice, činjenica da te dvije strane opažaju istu stvar različito. Dok jedna strana može dijete promatrati kao energično, spontano i društveno, druga ga strana može smatrati divljim i nediscipliniranim. Takve razlike u percepciji dodatno su naglašene različitim okolnostima u kojima učitelj i roditelji vide dijete. Isto dijete može biti otvoreno i brbljavo u sigurnosti svoje kuće, dok u školi ono može biti mirno i povučeno. Loše ocjene također mogu biti izvor sukoba. Dok se jedni roditelji s lošim ocjenama suočavaju konstruktivno i pokušavaju, u suradnji s učiteljem, pomoći djetetu, drugi su roditelji vrlo osjetljivi na loše ocjene i shvaćaju ih osobno, misleći – ako je dijete „loše“, znači da su i roditelji „loši“. Takvi roditelji često optužuju učitelja da nije objektivan i da ima nešto protiv njihova djeteta.

Osobnost roditelja potencijalni je izvor sukoba i u slučaju kada roditelj postane ljubomoran jer dijete previše voli ili cijeni učitelja, ili pak teško podnosi sve veću neovisnost koju dijete stječe polaskom u školu. Roditelji postaju posebice neprijateljski raspoloženi prema školi i učitelju kada su pod dojmom da se u školi uče i propagiraju moralni ili religijski stavovi s kojima se roditelji ne slažu.

Za neke roditelje odlazak u školu nije ugodan. Obično su to manje obrazovani roditelji koji nisu uspjeli završiti školu pa, i kao odrasli, zaziru od nje i od učitelja. Ako njihovo dijete ima nekakav problemi, skloni su reći: „Učinite što mislite da je najbolje. Vi ste učitelj.“ Iako to može izgledati kao nedostatak brige za dijete ili, u najmanju ruku, prebacivanje odgovornosti, takvo je ponašanje vjerojatno posljedica roditeljeve nesigurnosti. S druge strane, visokoobrazovani roditelji se ponekad prema učitelju odnose podcjenjivački jer misle da su stručniji i sposobniji od njega.

No, izvori sukoba nisu vezani isključivo uz roditelje. I učitelji su samo ljudi, s vrlinama i manama. Neki možda imaju svoje miljenike ili su nepravedni prema drugim učenicima. Otvoreni sukob roditelja s učiteljem vjerojatno neće biti koristan u takvoj situaciji. Miran razgovor i molba za pomoć prije će donijeti rezultat – većini učitelja stalo je do učenika i spremni su pomoći.

Što roditelji mogu učiniti?

Za suradnju su potrebne dvije aktivne strane. Iako je velik dio odgovornosti za iniciranje suradnje na školi, roditelji trebaju i sami prilaziti učiteljima i ravnatelju, poticati dijalog, razmjenu ideja i strategija za sudjelovanje. Zanimanje i istinska volja da se učiteljima pomogne u razvoju potencijala djeteta bit će prepoznato i cijenjeno.

U rijetkim se situacijama može dogoditi da je učitelj čovjek s kojim se ne može razgovarati. U tom slučaju, roditelj može poduzeti nekoliko akcija, od kojih svaka ima pozitivne i negativne posljedice. Primjerice, roditelj se može žaliti školskim vlastima i tražiti da taj učitelj više ne radi s djecom, može promijeniti školu, tražiti od djeteta da se prilagodi ili tražiti pomoć školskog psihologa kao posrednika u sukobu. Ipak, u većini slučajeva učitelj je suradnik, a ne neprijatelj roditelju.

Misao vodilja

Temelj zdravog sustava odgoja i obrazovanja je uključivanje roditelja u obrazovne akcije. Škola koja je usmjerena na dijete vidi roditelje kao svoje najvažnije partnere jer su oni ti koji najbolje poznaju svoje dijete. Učitelji, dakle, trebaju uvažavati roditelje, kao što roditelji trebaju uvažavati njih. Njihove su uloge u odgoju i obrazovanju djeteta različite, ali komplementarne. Uzajamno poštovanje, dijeljenje informacija, osjećaja i vještina, dogovaranje i zajedničko odlučivanje, nužno je kako bi se ispunila odgovornost za razvitak djeteta. Treba imati na umu da je za postizanje navedenog potrebno vrijeme i trud uključenih. Međutim, kada se u obzir uzmu brojne prednosti koje dobra suradnja ima za obje strane, ali – još važnije – za samo dijete, to je mala cijena koju treba platiti.

Nadam se da će nas ovi tekstovi potaknuti na razmišljanje o tome kakav međusobni odnos želimo, jesmo li ga već ostvarili a ako nismo što možemo učiniti da budemo bliži tome.

Svima nam želim uspješnu novu školsku godinu i kada nas god trebate – tu smo, u školi.

Zvončica Kučanda

Psihologinja škole