Uzroci socijalne anksioznosti

Teško je odgovoriti što točno uzrokuje socijalnu anksioznost, no na pojavu opisanih simptoma utječu genetski, neurobiologijski (neuravnoteženost neurotransmitera u mozgu) i socijalni čimbenici. Veća je vjerojatnost da će anksiozni roditelji imati anksioznu djecu, bilo da se radi o genetskom prijenosu ili naprosto djeca promatraju i uče roditeljska ponašanja, strahove, izbjegavajuća ponašanja. Također, iskustava iz ranih socijalnih interakcija utječu na kasnije doživljaje i osjećaje u društvu. Negativna iskustva u vršnjačkim odnosima dodatno doprinose razvoju simptoma.

Internet i socijalna anksioznost

U današnje vrijeme internet nam je omogućio nov način komunikacije, jednostavno i brzo povezivanje s bilo kim bilo gdje u svijetu. Djeca i adolescenti ne poznaju svijet bez interneta. A kako svako ljudsko biće ima potrebu stvoriti bar malu društvenu zajednicu gdje će razviti osjećaj pripadnosti, zadovoljstva i zajedništva, internet to dijelom omogućava osobama sa socijalnom anksioznošću. Postoje istraživanja koja govore o dobrobiti online komunikacije za osobe sa socijalnom anksioznosti jer im nudi mogućnost vježbanja odnosa uz određenu dozu anonimnosti, mogućeg povlačenja ukoliko se nađu u neugodnoj situaciji ili prezentiranja samo onih svojih karakteristika koje smatraju pozitivnima. No pitanje jest je li to dugoročno dobro budući da su online prijateljstva plošna i nemaju sve karakteristike koja druženja uživo imaju, a mogu dovesti do toga da se socijalno anksiozne osobe sve manje izlažu pravim društvenim interakcijama, povlače se iz društva (jer dio potrebe za druženjima ostvaruju online) te da s vremenom postanu ovisne o internetu.

Iskustvo jedne djevojke

Sa socijalnom anksioznošću nosim se od osnovne škole, pojavu pripisujem bullyingu koji sam tada proživljavala. Negativne reakcije na moje prezentacije, a komentari na moju pojavu u društvu obeshrabrili su me da se pojavljujem među većim brojem ljudi i pokušavam s njima razgovarati. Također, moje najtraumatičnije iskustvo iz osnovne škole odigralo se pred svim učenicima viših razreda za vrijeme užine u školskom dvorištu i od tada u gužvi imam osjećaj da me očekuje neki napad. Na anksioznost su utjecale i reakcije prijateljice iz srednje škole, često bi me podsjećala da se o nekim stvarima u društvu ne govori otvoreno, gledala me nezadovoljnim pogledom kada bih se opustila i krenula pričati s društvom pa me ne bi pozivala na izlaske s grupom ljudi koju sam poznavala. Teško je u takvom se trenutku ne osjećati neželjeno, tako da sam izbjegavala kretati se u društvima. Nisam imala mnogo prilika priključiti se većim skupinama.

Druge prijateljice iz srednje škole nisu imale skupine prijatelja izvan razreda, slobodne aktivnosti sam izbjegavala jer grupe koje se bave meni zanimljivim aktivnostima nisu bile dostupne u mom gradu, a sport kojim sam se bavila u to vrijeme nije bio timski. Sjećam se slobodnih aktivnosti iz djetinjstva, često sam bila jedina nova osoba te nisam poznavala drugu djecu u grupi te se nisam htjela uključivati među s njih osjećajući da im smetam, da im se namećem. Mislila sam da će se oni osjećati kao da im je netko nepozvan ušao u dom, u njihov siguran prostor, da ako se približim i jednoj osobi iz grupe, drugi će misliti da ju pokušavam „ukrasti“, tj. odvojiti od njih. Tako se osjećam i danas, ne želim pristupati grupama, osjećam se kao da nemam pravo biti među njima jer ja nisam „njihova“. Kada bih izlazila u srednjoj školi, osjećala bih se kao vanzemaljac koji je poslan na Zemlju da promatra ljudsko ponašanje i pokuša se uklopiti, kao vanzemaljac koji svoj posao obavlja komično loše. Nikako se nisam mogla prilagoditi društvu, njihovo mi je ponašanje bilo neprirodno, znati toliko ljudi da mi je gotovo dužnost prošetati okupljalištem i vidjeti tko je sve došao te svakoga zagrliti i obaviti taj, na moju žalost, potreban „small talk“ (Koji mi je toliko nepojmljiv i frustrirajući da ponekad unaprijed izmislim razlog zašto ne mogu zastati i popričati s osobom koju dugo nisam vidjela.), bilo mi je nezamislivo.

Promjena se dogodila kada sam odležala dva tjedna na odjelu adolescentne psihijatrije. Roditelji su morali otići u jednom trenutku te sam sjela na balkon sa slušalicama u ušima, sama u nepoznatom, i rasplakala se. Djevojka mojih godina mi je prišla, zagrlila me, kao da je moje ponašanje najnormalnija stvar, te me utješila i pozvala da se družim s njom i drugim curama koje su tada ležale s nama. Njeno prihvaćanje, druželjubivost, bilo je osvježavajuće, novo, iskreno. Ponašala se kao ja, i to je bilo prihvatljivo. Nakon nekoliko dana ohrabrila sam se, rekla sam curi s ljubičastim pramenovima, obučenoj u crno, da mi se sviđa njen stil i ostatak dana prštala sam od samopouzdanja, iznenađena svojom lavljom hrabrošću. Nakon toga ležala sam u bolnici još jedanput, tada sam prišla djevojčici s kojom sam dijelila sobu, prišla sam joj, bez straha, razgovarala s njom, uvela ju u društvo.

Kasnije sam radila na ljetnim festivalima i sajmovima knjiga, gdje sam lako upoznala ljude, razgovarala s njima, u društvu, normalno. Htjeli su se sa mnom družiti i nakon posla, zvali su me na grupna druženja. Dali su mi priliku da se naučim snalaziti u društvu, u sigurnom okruženju. Nisu kolutali očima na moje limite i probleme, bilo je jasno da se u bilo kojem trenutku mogu odvojiti, odvesti nekoga sa sobom da razgovaramo ako je potrebno ili jednostavno otići kući. Nije me bilo strah, čak i ako me netko ne voli, da će me napasti pred svima jer odrasli ljudi (ja sam sa svojih 18 bila najmlađa) svoje probleme rješavaju privatno i znaju da „osoba mi se ne sviđa“ nije problem koji zahtijeva konfrontaciju. S njima nije bilo grčenja u trbuhu, ubrzanog disanja, navala topline i vrtoglavice.

Socijalna anksioznost je, kod mene, naučena stvar, ”obrambeni mehanizam”, a lijek je ponovo učenje u društvu gdje se nemam od čega braniti.”

Tretman

Kao i kod većine psihijatrijskih poremećaja u dječjoj i adolescentnoj dobi i liječenje socijalne anksioznosti uključuje psihoterapiju, individualnu ili grupnu, a ponekad, ako je razina simptoma zbilja ograničavajuća, i primjenu psihofamarkoterapije. Kao pomoć u tretman često uključujemo škole i roditelje. Roditelji ponekad nisu svjesni da svojim postupcima mogu otežavati ili podržavati simptome, stoga je važno educirati ih kako da nam budu produžena ruka tretmana „na terenu“.

Nadalje, ako je kod djeteta/adolescenta došlo do poteškoća u školskom okruženju, suradnjom sa stručnim službama u školi nastojimo pomoći u olakšavanju integracije u vršnjačku skupinu ili tijekom ispitivanja (npr. najava usmenog ispitivanja, ispitivanje pred manjom skupinom i sl.).

Važno je djecu poučiti da je anksioznost prirodna emocija, svi ju imamo, samo ju moramo naučiti kontrolirati i tolerirati. Postupnim savladavanjem situacija koje izazivaju anksioznost razvija se samopouzdanje i jača snaga za daljnjim suočavanjem sa, za to dijete, stresogenim situacijama.

Piše: Dr. med. Marjeta Knez Turčinović, spec. psihijatar, subspecijalist iz psihoterapije

(preuzeto sa  https://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/stresni-dogadaji/socijalna-anksioznost-fobija-kod-djece-i-mladih/)