Ove smo godine Dane kruha obilježili u nedjelju 23. listopada 2016. godine. Dan prije s mamom sam pravila kolače, baš kao i kad sam bila malena. No moji kolači nisu bili ukusni, već su bili napravljeni od blata i nitko ih nije htio jesti. Iako smo se u nedjelju, 23. listopada, morali probuditi rano te otići u školu, svejedno mi se ta ideja svidjela. Prisjetila sam se dana kada sam tijekom djetinjstva pekla kolače s bakom te sam joj pomagala…zapravo, više sam joj odmagala. Samo sam joj smetala jer tad baš i nisam bila od neke velike pomoći. Ali kada bih danas pekla kolače s njom, vjerujem da bih joj pomogla. Dok bi baka pekla kruh, ja bih sjedila na stolici te gledala kako ona to pažljivo mijesi. Miris kruha dolazio je  iz male prostorije i osjetilo bi se čak i do dvorišta. Bilo mi je zanimljivo kako baka ima strpljenja i kako svaki sastojak stavlja pažljivo i polako. Trudila se da sve izgleda lijepo. Gledala sam kako sa žuljevima na rukama od rada u polju mijesi taj kruh i trudi se da bude bolji nego ikad. Voljela sam kada bismo u dvorištu skupljali jabuke za pitu. Tada je baka bila stara, ali joj nije bio problem napraviti kolače za nas. Nakon što bismo ispekli kolače, svi bismo zajedno ručali. Najprije bismo jeli meso i povrće, a najbitnije, jeli bismo kruh napravljen od bakine ruke te  kolače, tople baš poput bakinog zagrljaja. Mogla sam ju stalno  gledati, nikada mi to ne bi dosadilo. Neobično mi je što sam se sjetila toga dana. Zapravo, toga sam se sjetila jer sam probala jedan kolač. Bio mi je nekako drugačiji. Baka je uvijek uložila trud u pravljenje kolača, i upravo zato su njezini najbolji. Sretna sam što obilježavamo Dane kruha.

Tena Vidaković, sedmi razred