Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, koji se obilježava 27. siječnja, novinari naše škole Maja Marija, Matej i Emily odlučili su napisati dirljiva pisma Anni Frank:

Draga Anna,

iskreno ti se divim kao književnici i kao hrabroj djevojčici. Ne želim da se rat više nikada ponovi, jer svako dijete ima pravo na sretno djetinjstvo puno radosti. Ono nije zaslužilo živjeti u strahu i boli. Svatko ima pravo na život. Najgore je kada se ljudi ubijaju zbog toga što su različiti.  Svijet bi bio puno ljepše mjesto kada bi ljudi bili dobri poput tebe. Ti si kao djevojčica od petnaest godina imala u sebi više ljubavi i dobrote nego pola svijeta. Nisi zaslužila smrt, ne tako rano. Ne želim da niti jedno dijete ima tako teško djetinjstvo, želim da tvoj dnevnik i tvoja priča budu zadnje tužne priče koje je napisalo dijete. Trebala bi biti ponosna na svoje djelo. Bilo je prekrasno čitati tvoje emocije na papiru.

Emily Cesarec, 7.b

Draga Anna,

moje ime je Matej Malogorski i imam četrnaest godina. Za tebe sam čuo u školi. Srećom, iza tebe je ostao tvoj dnevnik koji ljudi diljem svijeta obožavaju. Mogla si postati novinarka ili književnica, baš  kao što si i željela. Čitajući tvoj dnevnik, upoznao sam tebe i tvoju obitelj. Divim ti se što si dvije godine uspjela preživjeti u zatvorenom prostoru s puno ljudi. Ostala si svoja, nisi imala prijatelja, zabave, hrane...morala si boraviti u zatvorenom prostoru u tišini. Najviše me se dojmilo to što si optimistična, imaš nadu i vjeruješ da će sutra biti bolje. Nisam siguran bi li izdržao toliko dugo živjeti u strahu. Teško mi je vjerovati da su tebe i ostale židove proganjali samo zato što si bila druge vjere i da su vas zato smatrali „neljudima“. Na početku dnevnika bila si bezbrižna djevojčica, a kasnije si počela dublje razmišljati, bila si zrelija i samostalnija. Drago mi je što si u sebi pronašla još jednu Annu, nježniju, topliju i ranjiviju, onu Annu koja se dugo skrivala. Ne znam gdje se sada nalaziš, ali znam da ćeš zauvijek ostati u našim sjećanjima.

Matej Malogorski, 8.b

Draga Anna Frank,

pišem ti pismo iz 21. stoljeća, točnije 2016. godine. Za početak želim da znaš da je tvoj otac odlučio ispuniti tvoj san te da je, zahvaljujući tomu što je našao tvoj dnevnik, on postao lektira učenicima osmih razreda.  Čitajući tvoj dnevnik, shvatila sam kakve su strahote ljudi doživljavali tijekom skrivanja. Naravno, taj osjećaj mogu poznavati samo oni ljudi koji su to i doživjeli. Mislim da ne bih uspjela živjeti  bez mogućnosti da izađem u dvorište, vidim svoje prijatelje ili otvorim prozor. Današnja generacija ne provodi vrijeme vani svojom voljom jer im je sva pažnja na današnjoj elektronici. Današnja generacija ne razumije što bi ljudi, koji su se našli u tvome položaju, dali da budu vani, na svježem zraku. Također mislim da si bila vrlo hrabra, možda nisi mogla pomoći svojim prijateljicama koje su odvedene u logore, no ostavila si nam pravu priču o ratnim događanjima i upoznala si puno ljudi sa svojom pričom. Žao mi je što nisi uspjela doživjeti kraj rata. Ratovi, nažalost, još uvijek postoje i uvijek će postojati. Današnja djeca imaju svu slobodu ovoga svijeta i želim da znaš da su oni živi upravo zbog tvoje žrtve. Možda nisi uspjela osnovati obitelj, imati djecu, kuću, ali zato ima milijun ljudi koji to mogu upravo zbog tebe. Ti si jedan od velikih heroja svojega vremena.

            Puno pozdrava iz daleke 2016. godine želi ti Maja Marija Herega, 8.a